Girls just wanna have fun
Vratila sam se. Najbolje ljeto ikada. Promijenila sam blog. Krenula ispočetka, kao nova osoba.
Na moru sam upoznala dečka koji mi je postao drag od trenutka kad smo se upoznali. Shvatili smo da smo različiti a opet tako slični. Inače do sada u životu nisam bila preveliki optimist. Recimo da sam u većini situacija bila pesmist. I nisam vjerovala da se meni mogu dogoditi i dobre stvari. On mi je otvorio oči. Svojim pogledima na svijet i koliko vremena sam provela s njim, počeo je pozitivno utjecati na mene. postala sam bolja osoba zahvaljujući njemu. Postala sam optimistična i vesela osoba. I prije sam bila vesela ali sam se bojala. Mislila sam da sam nerealna id a se previše nadam. I nikad nisam gledala na svijet kroz ružičaste naočale. Jer znam da nije takav. Prije su te naočale bile jako tamne. Sada su puno svjetlije. Sada su ljubičaste :). Mislim da svatko u životu treba imati jednu pozitivnu osobu uz sebe. Ali ne osobu koja je glavom u oblacima nego koja je realna. I osobu na koju se možete osloniti u svakom trenutku. Takve osobe su zlata vrijedne i sretna sam što i ja imam takve osobe uz sebe.
Čitala sam malo arhivu bloga i svega što sam pisala. I mogu reći da sam vidjela koliko sam se promijenila u ovih godinu i pol. Na bolje. Prije nego što sam počela pisati na blog, neobavezno sam zapisivala svoje misli. Ali nikome to nisam pokazivala. Jednom sam svojoj najboljoj prijateljici pokazala jedan tekst koji sam napisala na blog. Rekla mi je da je prekrasno. Nisam joj vjerovala jer sam mislila da to nije ništa posebno. Kasnije je pročitala više tekstova i rekla mi da stvarno znam pisati. Predložila mi je i da nešto napravim s tim tekstovima jer je šteta da samo ostanu na blogu. Nisam ništa napravila s njima. Jer i dalje mislim da to nije dovoljno kvalitetno. Pišem jer to volim. A i mislim da su ti tekstovi preosobni da bi ih svi čitali. Pod to svi, smatarm, svoje prijatelje i one koji me poznaju. Jer lakše se otvorim nekoj osobi koja me ne poznaje baš. Glupo ali eto.jednostavno se bojim biti povrijeđena.
Počela sam živjeti. Cijeniti svaki trenutak. Dugo to nisam mogla reći ali sad mogu. Naučila sam cijeniti sve što imam i što mi se pruži u životu. Kako je netko rekao, život je pozornica i svatko ima svoju ulogu. Čemu onda ne pokazati svima a i sebi što možes i uživati u svojoj ulozi. Kakva god ona bila. Jer svaki lik u predstavi ima sretnih i tužnih trenutaka. Na nama je samo da odaberemo kojem trenutku ćemo težiti i pokušati iz njega izvući najviše što možemo. Jer sve što nam se dogodi, trebamo nešto naučiti iz toga.
Ja sam nakon prihvatila tu ulogu. I uživati ću u njoj do kraja.
We ride
Tu sam. Još uvijek. O da. Tu je ipak moje utočište. Lijepo je otvoriti blog i vidjeti komentare iako ja nisam već poduže vrijeme nikome ostavila. *sram me*. Lijepo je znati da nisam ipak u potpunosti zaboravljena.
Promijenila sam se. dosta. Ali ipak, nisam izgubila sebe. Kažu da imam specifičan smisao za humor. I smijeh također. Vjerujem da se to nikada neće promijeniti.
Shvatila sam da u svakom trenutku imam osmjeh na licu. Čak i kada hodam sama. Netko bi pomislio kako sam sretna i bezbrižna. U zadnje vrijeme tako i je. shvatila sam da stvarno trebam uživati u svakom trenutku života. Ništa ne odgađati i govoriti “ima vremena, mogu to i neki drugi put.” Kod mene više toga nema. Do nedvano sam sve skoro odgađala i tako razmišljala. Ali više ne. i stvarno sam sretna zbog toga. Naučila sam uživati u životu. Do nedavno mi je to bio samo pojam. Sada je stvarnost.
Nedavno mi je prijateljica rekla, nije dovoljno biti samo lijep da bi imao sve u životu. Izgledom privučeš osobu, ali onda da bi ju i zadržao, trebaš imati nešto i unutra. Inače osoba ode.
Nije rekla ništa novo niti nešto što netko ne zna. Ali mi se to jednostavno urezalo u pamćenje.
Bila sam na moru. I upoznala njega. taj dan kada sam ga upoznala, bila sam mrzovoljna. On je sve promijenio. Čim smo se upoznali, među nama se osjetilo ono nešto. Do tada, iskreno, nisam točno znala kako je to. Znala sam otprilike. Ali tada sam stvarno to osjetila. Satima smo se vozili na njegovom motoru. Pričali o svemu što nam je palo na pamet. Smijali se. kada su došli njegovi dečki, pitao me dali želim otic s njim na plažu. Otišli smo. Sjedili smo i zaboravili na vrijeme i na sve.. u tim trenucima smo bili u svom svijetu. Imala sam osjećaj kao da se poznajemo cijelu vječnost i kao da znamo sve jedan o drugome, iako smo se poznavali tek nekoliko sati. Među se jednostavno dogodio klik, kako bi neki rekli. Sjeli smo i brojali zvijezde. i neko vrijeme je bila šutnja. Ali ugodna. Posebna. I još dugo smo tako proveli.. bila sam sretna. Ali iskreno sretna. Kada smo se vratili, svi su vidjeli da smo on i ja sretni. Sjeo je pokraj mene i ponudila sam mu svoju colu. Prije toga me pitao jel mi hladno, jel hoću njegovu vestu. Znala sma da imamo nešto posebno, što samo on i ja razumijemo. Kasnije me pozdravio i sjeo na motor. Nasmijao mi se i pogledao. Bila sam tako sretna iako sam znala da je to možda i zadnji put da ga vidim. On ne živi tu. Živi u drugoj državi. I tamo ima nju. Ali mu nije stalo do nje. Svi kažu da smo jedno za drugo. I da on ne može sakriti da osjeća isto što i ja osjećam prema njemu. I trude se da se ipak još vidimo. Jer kažu da bi bilo šteta da to ode u ništa.
Mama mi je rekla da je to bio prst sudbine i da se tako valjda moralo dogoditi. Ovaj put sam joj vjerovala.
Svaki put kada čujem zvuk motora, nešto se u meni probudi. U jednoj večeri mi je uljepšao život. Ostavio prekrasna sjećanja i uspomene. I osjećaje koje je probudio u meni.
*neki bi rekli, to je obična ljetna ljubav. možda i je. ali meni je to bilo puno više od toga.
<3
Volim te... i ti mene. To je jedino što je važno. Značiš mi više nego što priznajem. Napokon sam sretna. Napokon je moje srce puno ljubavi. Ne želim se probuditi iz tog sna. Strah me dam u ne dođe kraj. Ali neću dati da dođe kraj. Jer da, volim te. I osjećam se sigurno kada sam u tvom zagrljaju. Znam da nisam sama. Kada me primiš za ruku i čvrsto me držiš dok hodamo. Nema ljepšeg osjećaja.
I znaj, bez obrzira što napravio, bit ću uz tebe.
_i love you_
Look... i'm still here
Prošla je godina dana. Od kad sam došla ovdje. Od kad sam upoznala puno vas koji ste mi pomogli kad mi je bilo teško. Kad nisam vidjela izlaza. Tada je blog bio moje jedino utočište. Nisam mislila da ću se ovdje toliko zadržati. Nisam mislila da ću ovdje upoznati toliko ljudi koji će mi prirasti srcu. Nekoliko puta sam čak i odustala. Na neko vrijeme prestala biti tu. Ali nisam mogla dugo. Jer tu je dio mene. Ono što jesam, što osjećam.. tu su oni koji me razumiju. A nisam mogla ostaviti dio sebe i one koji me razumiju. Bilo je preteško. I ja sam ušla u mnoge živote drugih. Vidjela da nisam jedina sa nekim problemima. Kad mi je teško, napišem nešto, tugu ostavljam u riječima. Znam da će me tu bar netko razumijeti. Neki su sa mnom od početka ovog bloga, a neki su otišli. Nisam zaboravila ove koji su otišli. Pogotovo one koji su mi stvarno puno pomogli i pružili mi ruku. jedna od takvih je nasstassya. Ona je bila ta koja je uvijek bila uz mene, kada sam imala i teške i sretne trenutke. Razumjela me i davala mi podršku i stvrno sam joj zahvalna na tome. I drago mi je što se jos uvijek čujemo. Još uvijek upoznavam nove ljude i drago mi je jer volim upoznavanja. A i pomoći nekome ako mogu. Zato se nadam da ću ovdje ostati još dugo.
Sada je zapalio prvu svjećicu na torti. Sretan rođendan.
Već dugo me čeka štafeta koju mi je predala pebble. Pa da i to napišem.
Zašto sam počela pisati blog?
Pa počela sam pisati iz znatiželje i zezancije. Jer su svi imali blog pa sam išla i ja napraviti da vidim kako je to. Prvo sam počela čitati druge pa sam htjela nekima ostaviti komentare ali nisam htjela anonimno pa sam napravila blog. a i u to vrijeme sam bila dosta tužna jer sam prekinula s dečkom pa mi je pisanje postalo način da se oslobodim tuge.
Zašto sam odabrala ovaj nick?
Pa… stvarno ne znam. volim riječ angel. A ime lonely angel mi se baš nekako sviđalo. I ne namjeravam ga mijenjati jer me nekako baš opisuje. Iz njega izvire neka toplina i nježnost...
Zašto mi blog nosi ovo ime?
Mjenjala sam imena blogova ali ovo mi je do sada nekako najbolje. Jedan prijatelj koji crta grafite i time se bavi, mi je rekao da sam “toy” što označava užas kod njih. To nije mislio ništa loše nego je bila zezancija pa je tako ostalo da sam nekad “toy”. A mixed sonnets mi je isto nekako ljepo jer su svi moji postovi nekako čudni i teško je može točno znati što ja mislim.. hehe.
*ovim putem pozdravljam sve koje sam upoznala kroz ovu godinu dana.
Sonador
Sjedila je sama, sa slušalicama u ušima slušajući najdražu pjesmu. Koja je točno opisivala kako se osjeća. Osamljeno, tužno, odbačeno. Izvana je djelovala tako smireno, zadovoljno i čak sretno. Ali ono što se događalo u njoj nije bilo ni približno tako. u sebi je vrištala, borila se, plakala... bila je sama. Samo je htjela malo nečije pažnje. Htjela je osjećati da je tu, da nešto znači... sama sebi se divila kako dobro skriva sve što se događa u njoj. Boljelo ju je jer nije dio njih. Dio svega što se događa. Koliko god se trudila biti među njima, nije mogla. Kada su ju gledali, imala je osjećaj da gledaju kroz nju. Pitaju je jel se nešto dogodilo. Samo kaže ništa. Ali nitko ne vidi dubinu tog ništa. Što to ustvari znači. Koliko je povrijeđena i koliko ju boli. povrijedili su je oni za koje je mislila da je nikad neće povrijediti.. koji su joj govorili da je vole i da im sve znači. Čak i on jedan koji zna što nije u redu i što ju boli, pravi se da ne zna. Zatvara oči. Najviše od svega boli ju ono što joj je on napravio i koliko ju je povrijedio. Najbolji prijatelj koji ju je uvijek podržavao u svemu i bio joj potpora. Jedini ju razumio kad joj je bilo teško i kad je imala problema. bio je prvi kome je poklonila svo svoje povjerenje i ljubav. I tako žali jer ga je pustila. Jer ga nije držala dok je bio njezin. I onda kad je ona došla sve se promjenilo. On se promjenio prema njoj. Postao je suzdržan i povrijedio ju. Pričajuci joj o njoj. Toliko ju je srce boljelo da se već navikla na to. I to ju najviše boli, što joj on radi. I on zna koliko ju je povrijedio i stalno govori da mu je žao.
Samo si je govorila proći će. I prošlo je. nekako je postala dio svega. Pomalo se javlja sreća ali ono što je i dalje u njoj, rane koje su ostale, ne zna koliko će joj vremena proći dok ne zacjele. Koliko će joj vremena proći dok se ne stiša onaj glas u njoj koji vrišti jer se osjeća tužno jer je drugačija… ne zna... tješi se da će proći.
I wear a halo when you look at me
Jednom smo si bili sve.
Danas si nismo ništa.
Nisu nam dali da budemo sretni. Napravili su sve da nas odovje.
I uspjeli su.
Koliko sam samo bila tužna. Što sam sve pretrpjela i koliko me boljelo. Svaki dan sve prolazila ispočetka kad bih vidjela tvoje oči u kojima sam u sekundi vidjela nas i sve što smo bili. Umirala sam malo po malo. Značio si mio sve.
Sve dok sama sebi nisam rekla dosta i neću više tako. dugo mi je za to trebalo. Jer me bilo strah izaći iz svog svijeta u kojem je bila ljubav a ne bol koju sam stvarno osjećala. Bilo je lijepo krenuti dalje znajući da si sad samo dio prošlosti. I stvarno je bilo tako. opet je sve bilo dobro i čak sam bila sretna.
Ali zašto su mi te riječi otvorile rane?
Zašto su mi se suze pojaviel na očima a nisam ih htjela?
Zašto sam opet osjetila onu bol?
A stvarno sma mislila da je gotovo.
ona je s njim.
Tuga me preplavila. Ništa drugo nisam osjetila. Rekla sam ne, ne opet. skupila sam snage, obrisala suze i okrenula leđa tuzi. Na trenutak sam joj popustila ali ne i do kraja. Onoliko koliko je bilo ljubavi između nas, sad je tolika praznina. Voljela sam druge poslije, davala im ljubav i oni meni, ali ti ćeš uvijek ostati taj koji mi je prvi poljubac dao na kiši i otvorio mi vrata ljubavi. Bez obzira na sve, naša imena će zauvijek ostati napisana na onom zidu oukvirena u srce.
Nije važno što sad osjećam, ti si sretan. Sretna sam jer vidim osmjeh na tvom licu. Jer i ti si predugo bio tužan.
ne kažu uzalud da se prva ljubav uvijek pamti
štafeta
Evo dobila i ja štafetu... pa da napišem nešto o sebi što ne znate...
1. Obožavam umjetnost. Svaku vrstu. Crtanje, pisanje, glazba... sve. Ja volim pisati. Pjesme, tekstove, bilo što. Isto tako volim i kreativnost.
2. Ne volim ljude koji se stalno šale na tuđi račun a kad ne netko šali na njihov onda se uvrijede. Grozno.
3. Gdje god ja idem, ide i moj mobitel. Jednostavno ne mogu bez njega. mogu cjele praznike bit bez njega ali dok je škola, ne. i zato skoro svaki tjedan moram kupovat bonove.
4. Kad mi se neki dečko stvarno sviđa, prići ću mu prva. Uvjek riskiram pa tako i u tome. Do sad se pokazalo uspješno :).
5. Želim si pirs na nosu.ali ne neki veliki nego mali. Jednom ću ga imati... isto tako želim glumiti u nekom dobrom filmu. Trileru ili drami. To bi mi bilo ostvarenje najveće želje.
Naj internet stranice:
1. msn- tu me možete skoro uvjek naći
2. blog hr.- da nije njega nebi bilo ovog bloga i nebi vas upoznala
3. google-kaj trebam idem na tu tražilicu
4. t-portal-tu ima svega, uvjek odem vidjeti kaj ima
5. yahoo-mail
i ljudovi kojima šaljem štafetu
1. punk girl
2. lonely girls
3. broken7
4. pebble
5. theica
over the hills and far away
ljudi javljam se da ne mislite da sam vas zaboravila.. nisam... znam da me nije dugo bilo ali ne mogu još pisati... nemam snage... svi mi jako falite i sve vas čitam.... puno vas je zatvorilo blogove i ne znam di ste.. pa vam molim ako ćete brisat blog ili mjenjat adresu da mi javite ako vam nije teško.... hvala vam jer dolazite i ostavljate komentare, stvarno mi puno znači.
nadam se da vam je dobro krenula nova godina i ostvarite si sve što želite... želim vam svima puno sreće. znam da jako kasnim ali šta mogu... pusa svima i obećajem da ću se uskoro vratiti i nadoknadit komentare.
Hurt
Otišao si. Samo tako. Bez ikakvog upozorenja.
Da samo znaš što si napravio od mene. A ja sam ti dopustila.
Čak i ono palo povjerenja u ljude što je ostalo u meni, ti si ubio. Iskoristio do kraja.
Misliš da mi ništa ne značiš. Misliš da me ne boli. Misliš da slušam ravnodušna dok mi pričaš o njoj.
Ne, značiš mi više nego itko. Boli me više nego što me ikad boljelo. Oči mi se pune suzama i čujem svoje tihe jecaje dok pričaš o njoj.
Okrenula sam novu stranicu. Postala nova osoba. Drugi su me počeli uništavati a ti si dovršio. A ja sam svima dopustila. Više ne pokazujem što osjećam. Više ne govorim drugima što me boli i koliko umirem iznutra. Dok sam nekima i govorila, bilo mi je lakše jer sam ipak to s nekim podjelila.
Ne sjećam se kad sam zadnji put rekla nekome da sam zaljubljena. Ne sjećam se kad sam zadnji put nekome rekla neku svoju tajnu.
Ne mogu.
I ono malo povjerenja što sam imala, više ga nema.
Povukla sam se. tako znam da me nitko ne može povrijediti. Postala sam hladna. To je ono što sam sama sebi obećala da nikada neću postati bez obzira šsto mi se dogodilo. Više me ništa ne dira. I ne volim što sam takva. Jer sam izgubila dio sebe...
Pokušavam opet biti ono što jesam. Jer svaki put kad se netko igra mojim povjerenjem, to me sve više ubije...
Ne znam koliko ću još to moći izdržati.
*ovo nije moj način pisanja. predugo me nije bilo. izgubila sam se.*
Friends are forever, boys are whatever!
ispričavam se jer me dugo nije bilo...
Ovaj put nebi htjela pisati o ljubavi, zabranjenim osjećajima ili nečem sličnom...
Nego o svojoj najboljoj prijateljici. Onoj koja me jedina u potpunosti poznaje i razumije. O jedinoj osobi u koju ja imam povjerenja... imam puno prijatelja i prijateljica s kojima sam si jako dobra i s kojima se volim družiti i zabaviti. Ali u nikog od njih nemam toliko povjerenja koliko imam u svoju najbolju prijateljicu. Svaki od njih me na neki način povrijedio. Vjerujem da to nije bilo namjerno.. neki od njih su se igrali mojim povjerenjem, nisu bili uz mene kad mi je bilo najteže, pomogli mi kad mi je bila potrebna pomoć ili samo utjeha... ponekad se zapitam jesu li to onda prijatelji. Za mene jesu. Jer nitko nije savršen i svako griješi. A ja uvijek opraštam. Ali nikad ne zaboravim. Nisam ni ja savršena osoba niti prijateljica, ali uvijek sam uz svakoga kad mu je teško i treba mu neko tko će biti uz njega. jednostavno sam takva.. jer mislim da je to najvažnije u prijateljstvu. Moja najbolja prijateljica me nikad nije iznevjerila, uvijek je bila uz mene kad mi je trebala pomoć, slušala me kad mi je bilo teško.. možda ona ni ne zna koliko ja to cijenim i koliko mi to znači. I ja sam uz nju kad god me treba i u bilo kojoj situcaiji. I ona to zna. Ona me jedina poznaje u cjelosti. I ja znam da se u nju mogu pouzdati i da će uvijek biti uz mene. Kao i ja uz nju. Ona jednostavno zna kad me nešto muči, kad mi treba pomoć ili nešto nije u redu. Ona je ta s kojom se mogu smijati, plakati, zabavljati ili sjediti na hodniku kad umiremo od dosade... ona je ta koja je išla po najvećoj zimi van sa mnom da bi se ja mogla ići vidjeti s dečkom (hvala ti) što znam da niko drugi nebi, ona je ta koja zna moje probleme, ona uvijek zna u koga sam zaljubljena. Ona zna koliko mi znači.. volim sve naše gluposti koje radimo i vrijeme koje provedemo skupa. Volim njezino (ne)prepoznavanje č i ć, kad mi zanovijeta kako je debela a zapravo je mršava, kada me tješi... Naše mušice koje niko ne kuži. To je posebno... ona je za mene posebna i drago mi je što ju poznajem. Meni je dovoljno kad mi kaže da će sve biti ok kad sam tužna, kad je jedna sretna zbog nečega, ona je i druga. Meni su dovoljne sitnice. kad se šalimo, smijemo ili kad mi se povjeri.. jer po meni je najbolji prijatelj onaj koji će biti s tobom kad si sretan ali i kad si tužan i tada ti pokušati ti pomoći. A ona je takva. I hvala joj za sve. Jer bez nje bi mi stvarno bilo teško i puno mi znači što je uvijek uz mene...
Ida ovo je za tebe.. vojim te...
